Epizoda 7 | BOJANA VIDEKANIĆ

Dr. Bojana Videkanić je istoričarka umjetnosti, kustos, i profesorica poznata po svom radu u oblasti savremene umjetnosti i istraživanja politički angažiranih umjetničkih praksi. Rođena u Bosni i Hercegovini, svoju karijeru razvila je u međunarodnom kontekstu, s posebnim fokusom na umjetnost istočne i jugoistočne Evrope. Autorica je više naučnih radova i publikacija, te redovno učestvuje na međunarodnim konferencijama i projektima. Njen rad doprinosi boljem razumijevanju kompleksnih veza između umjetnosti, ideologije, i društvenih promjena.

Transcript

SPEAKER_01 0:17

Pozdrav svima. Mi smo semma jena a ovo je sljedeće pitanje. Potkast o svemu i shvaćemo što zanima naše sugovornike koji su na neki način vezani za beha zajednicu u Americi.

SPEAKER_00 0:29

Ovdje istražujemo teme koje nas zanimaju, a nadamo se da će i vas. I upoznajemo ljude koji će razgovarati o životu između dvije kulture ili čak 3.00.

SPEAKER_01 0:40

Planiramo gosti ljude iz našeg šireg okruženja, poduzetnike, kulturnake, organizatore, pokretaće, sportice i kreativce ili jednostavno one koji imaju šta reći. Dobrodo.

SPEAKER_00 1:10

Zdrav svima. Današnja goša nam je Bojana videkanić, profesor umjetnosti na universtetu u Waterloo. Prva gošća iz kanade. Pričat će nam o svemu i shvaćam, uključuju to da njen suprug želi da ona jedan da napravi pipu odravena dobro nam došla.

SPEAKER_02 1:44

Bravo, čao čao, čao.

SPEAKER_00 1:51

E, kao prvo, kao uvijek prvo. Mi volimo pitati goste kako su došli do Amerike. U tom slučaju kako si došlo do Kanade jer sad gledamo generalno sjevernu Ameriku, ne samo sad. Možeš li nam ispričati tvoju priču.

SPEAKER_03 2:13

Ja sam se rodila u Jugoslaviju u Sarajevu. Takla sam rodom posanka i bila sam u Sarajevu do rata do 1992. godine. I tada sam napustila Sarajevo, znači u april je pre krajem bila 1992. Znači, bila sam dijelom u Engleskoj, onda sam se vratila sam u Hrvatskoj. Moja mama i tata su ostali u Sarajevu. Ovo dvije su ljekar i radili su za vrijeme rata mama je izašla pred krajem 1992. i pridružila se meni, a tata je ostao u Sarajevu do kraja skoro 94. godine kad je izašao u sednim konvojem iz Sarajeva i došao u Zagreb gdje smo bili mama i ja i tada smo imali status izbjeglica i moj otac i majka su htjeli da odu iz teritorija bivše Jugoslavije i zato su se prijavili za u vizu izbjegličku, u Australiju i u Kanadu. Iz nekog razloga dva puta su nas odbili u Australiju, ali u Kanadu su nas prihvatili u 1995. godine u novembru mjesecu smo došli u Montreal kao izbjeglice, kao landed immigrants. Oni su nas poslali u jedan manji grad koji se zove Sherbrook, koji je satov od Montreala. I tamo je bila jedna velika grupa bosanaca. Dvije su bile kao velike grupe gdje su se nasvali. Jedna je bila u Šerbu, a druga je bila u Kabek City. I tamo danas imaju velike grupe naših ljudi koji žive, koji su ostali tamo. I mi smo tako bili tu u tom Šerbu neko vrijeme ja sam otišla da studiramo na Konkordiji. U to vrijeme mi se pridružio i moj muž zove se Baresan Sabolić, on dolazi iz Hrvatske. I on mi se pridružio i eto tako, od tog nekakv vremena smo bili u tom istočnom dijelu Kanade, znači u Quebecu, sada u Ontariu gdje radim, gdje živim i moj roditelj je isto tako da živimo blizu Toronta u Hamilton, to je grad koji je možda nekih 50 minuta od Toronta.

SPEAKER_00 4:47

I u među vremenu si doktorirala na Yorku.

SPEAKER_03 4:51

Yes. Bilo nam je vrlo interesantno zato što Kanada ne znam kako je bilo u Americi, ali kad smo mi imigrirali u Kanadu kao izbjegli, mi smo sve nam bilo organizirano u tom malom gradu. I morali smo godinu dana ići u školu Francuskom, pošto nitko od nas većina nas nije prišao u Francuski. I sad su tu bile nekakve stvari kao neki koleđi koji su bili za odrasle. Ljude većinom su bili imigranti i u tu školu smo išli i mama i tata, i ja. Ja sam imala 18 godina kad sam došla u Kanadu. I bilo je ljudi starijih, mlađih. I svi smo tako čutje išli u to. I tamo sam upozna svoju jednu dobru prijateljicu, Draganu, koja je isto iz Zarajeva i nazmo isto godište i tako smo svi bili prijatelji. Ali svi nisam imala osjećaj da sam izašla negdje iz Bosne jer smo svi tamo bili. A sad kad smo onda prešli u Montrealu, onda sam totalno bila osamljena. Nije bilo naših ljudi uopće. Bilo je jako bi rekla, čudno osjećanje jer nisam imala ni društva. Bilo je dosta. Ljud su hladni ovdje, nije to isto kod nas. Bili smo dosta osamljeni. I onda tek nakon možda 20 godina nakon što sam išla na taj svoj doktorat i upoznala sam tvog brata i još par ljudi, onda sam tek tada počela ponov da izgrađujem nekakvu grupu ljudi s kojim sam se družila. I inače do tada nismo imali puno.

SPEAKER_00 6:30

Stoga to je iskustvo umjetnosti samog. Znaš, često se osjećaš nekako usamljeno kad si umjetnik kao što si ti.

SPEAKER_01 6:41

Ti si storičarka umjetnosti i umjetnica i propituješ između ostalog kulturu Jugoslavije i jugoslavensko društvo. I kada se se počnala baviti s tim, nije postojao interes. To se često puta spominjalo u ovaj govoru na koji sam imala priliku poslušati, šta se promijenilo do danas da je sada veloma živa debata.

SPEAKER_03 7:12

Rekla bih da je bilo da u posljednjih 20-30 godina dosta toga. I geopolitički ali interno unutar same akademije, akemske zajednice se promijenila. Znači, ja kad sam počela da studiramo ovdje u Kanadi, uopće nije bilo pojma niti razgovora ne samo u Jugoslaviji nego u istočnoj Europi uopće. To je bila jedna tamna mrlja, recimo, koja se nije spominjala. Ja se sjećam dobro, sedeći na predavanjima iz istu vjerutnosti, nikad se to nije spominjalo. Nikakvi umjetnici iz Jugoslavije, iz Istne Europe, znači ništa. Dok sam prolazila kroz svoje postdiplomske studije, znači magisteriji i svoj doktorat, vidjela sam da se već tu stvari malo mijenjaju. Mislim da je jedna stvar vrlo važna, a to je da je stasala naša generacija, kad kažem naša, mi koji smo bili djeca, koji smo bili nemoćni kada se to dešavalo, kada su se dešavali ratovi u Jugoslaviji. Mi smo bili nemoćni da bilo kakav politički utjecaj imamo ili da imamo nekakav utjecaj na sva ta događanja koja su bila oko nas da li su to bila politička ili vojna. Mi smo samo to promatrali. E sad, mi smo nakon 2000. godine počeli svi da stasamo kao odrasli ljudi počeli smo da gledamo tu našu istoriju s druge strane. I ja ono što vidim jest da mi koji smo odrasli dijelom tamo i dijelom ovamo smo počeli da uviđamo neke kontekste kojih nismo mogli dok je postojala Jugoslavija ili nakon toga u 90. Tako da unutar same dijaspore, ali unutar onih ljudi koji su ostali u matrici zemlji u zemljama je počeo da se javlja jedno saznanje o tome šta je bila Jugoslavija. I to što možemo vidjeti kako su ljudi prolazili kroz svoje studije, kako su se obrazovali, kako su stasali kao umjetnici, možemo prati taj interes. E sad, druga stvar što se desila naravno postrocijalizmu globalno, jest da su se sad počele pokazivati rezultati konkretnih postsocijalizma, znači ove neoliberalne politike. Sada vidimo takočno koji su to rezultati. I ja jako često volim da kažem da je Jugoslavija bila potpuno srušena nakon Drugog svjetskog rata 1945. godine. To je bila zemlja koja je bila uruinirana, gdje je dosta ljudi poginulo, dosta je infrastrukture uništeno. Znači od 1945. do 1965. kad moji roditelji su u 20. godinama, razlika 20 godina je bila ogromna jer tad se već izgradila infrastruktura, ljudi su počeli da rade u fabrikama, da nove fabrike su radile, nova mjesta zaposlenja. Znači, 1965 godina je bila mnogo mnogo bih rekla, utopijska u odnosu na ovo što je to 1945. E sad ako pogledamo 1995. ajde recimo do sad 30 godina vidimo nevjerojatan otkorak onoga što je prije bilo. Ja smatram to je moje osobno mišljenje, jeste da smo ekonomski, politički, kulturno mnogo mnogo gore nego što je bilo u prijašnjoj državi. Dakle, ja mislim da je to saznanje tih rezultata neoliberalne politike, neoimperijalne politike sad se pokazuje jasno. I sad ne samo da mi to vidimo, nego video i ovi vani drugi. Ono što mi sada pišemo o čemu mi govorimo. Nije samo u academiji, mislim u književnosti, u musici, nevjerojatno je procvjetala kultura naših naroda iako ne postoji Jugoslavija. Kroz sve te stvari, mi pokazujemo svijetu šmo mi to izgubili. Kakva je to bila zemlja i šta smo izgubili kroz tu kulturu koja se još uvijek još uvijek postoji. Ja mislim da to ljudi kad vide to, ne naši ljudi iz prostora više Jugoslavije, nego ljudi koji nisu nikad znali za Jugoslaviju i njih to interesira. Jer kako sad, nakon 30 godina nepostojanja države, da ti neki ljudi još uvijek govore o njoj u pozitivnom smislu. Ne samo ljudi koji su Jugoslaveni kao što sam ja, nego ljudi koji možda ne smatra sad Jugoslavenima više, ali ipak priznaju na kraju pa bilo je bolje Jugoslaviji, iako recimo ne bi se nazvali Jugoslavem. Znači, ja bi rekla da je tu bilo više stvari. Znači, ta cijela generacija koja je stasila, koja je bila nemoćna za vrijeme rata, a koja je sada nešto možda napravi. Geopolitička situacija koja je drastično se pogoršala? I naravno to da ljudi vide naše svjedočanstvo koje mi nosimo kroz kulturu koju dalje stvaramo po cijelom svijetu.

SPEAKER_00 13:01

Koji su argumenti protiv tog mišljenja? Da li postoji otpor prema tvom radu?

SPEAKER_03 13:10

Da. Reklo bi da postoje dva ili tri načina na koji ja vidim otpor prema temi Jugoslavije, prema razmišljanju Jugoslavije. Jedan način je ono čisto nacionalistički. Znači te etno nacionalne države, kapitalističke države koje su stvorene jednostavno ne mogu da prihvate Jugoslaviju kao takvu. Jer je Jugoslavija bila iznad tih nacionalističkih ideja. I naravno socijalistička Jugoslavija, jer možemo reći da je ona prijašnja Jugoslavija kao Kraljevina, bila jedan jako loš projekat. To je znači jedan od te nacionalističke struje, te neoliberalne struje koja se provlači već 30 godina. Druga je fašistička. Ti ljudi nisu nacionalisti u onom smislu, to liberalnom stvar, nego baš ono fašisti ljudi koji su koji se otvoreno deklariraju kao recimo ustaši učetnici koji reakcionarno je čista politička reakcija. Vani to izgleda dolazi od ljudi koji su prokapitalistički orijentirani njima niti jedna vrsta socijalizma bilo gdje ne odgovara tako da to isto jedan način. I treći način koji bi ja rekla dolazi od samih naših ljudi koji žive vani i koji su preživjeli rad, koji nisu antijugoslavinski otvorena, nego su u stvari toliko desvocan šta su Jugoslaviji. Da jednostavno ne mogu da prihvatite više to ideju, ne mogu da vjeruje u nome. Da ću nam primar. Prije nekog vremena sam razgovarala s jednom osobom koja živi u Canadi i koja je projugoslavije orientirana, čiji su preci bili partizani koja je absolutno anti nacionalistički orientirana, ali ne može da prihvati in samo poimanje recimo nekakve nove Jugoslavije. Ne samo to, nego ne može da prihvatiti da recimo mi ovdje u dijaspori možemo da organiziamo kulturni socijalni život oko te idee. Jer je toliko ta osoba razočarana bila sa svima što se desilo. I po meni od svih opiranja taj mene najviše boli. Zato što su ti ljudi u stvari antinacionalisti, ti ljudi su projuugoslavenski, ali su toliko razočarani da ih više ne može ništa vratiti w toj. I to me najviše boli.

SPEAKER_01 16:17

Pored lčnog interesa da istražiš postignuća za vrijeme poljopritture, za vrijeme ex Jugoslavije koji mogu savršeno razumjeti. Da li imaš isto neku nadučnu nadu da će to pripitivanje doprinijeti promjenama u pojmanju perioda Jugoslavije u širem društvu. Posto možda neka uvrižena tumačenja koja opterećuju naša društva i koje bi trebalo prevaziti.

SPEAKER_03 16:48

Pa ako počnem sa tom zadnjim dijelom dvog pitanja, da postoje, mi smo još uvijek u onoj ideji to je nacionalizma i problemu nacionalizma i kapitalizma koja nam se provlači već 30 godina. I ja mislim, po meni, ono što ja sad vidim stanje svih država bivše ili sadašnje Jugoslavije je gore po odnosu između ljudi nego što je bilo prije. Po meni, ljudi su se mnogo više odvojili u svoje etničke grupe. Postoje mnogi od nas koji se absolutno ne vrstamo u te etničke grupe. Ali a drugo strane je ova progresivna struja i ja to vidim kroz rad naše grupe New Yugoslav Studies Association, jeste da ima mnogo ljudi koji su zainteresirani i koji vide važnost jugoslavenske ideje. I iz tog razloga radi o što radim. Ja mislim da se u posljednjih deset godina stanje mnogo više promijenilo. Postoji veći jaz između te struje nacionalističke i ove naše progresivne struje, to je istina u javnom mijanju. Ali postoji i više mlađih ljudi koji su zainteresirani za našu ideju. Sad možemo mi govoriti recimo ovo što se desilo prošle godina o tom Tomson koncertu, o tim svim nekakvim užasnim grupacijama koje su se formirale u posljednjih deset godina koje su izuzetno problematične. Ja ne želim da to negira. Ali isto tako vidimo i rast ljudi da ljudi su spremni nekako da prihvate i da kažu da je Jugoslavija bila oka. Jer ja se sjećam 90 godina kad sam bila izbjeglica u Hrvatskoj. Da ti spomeneš Jugoslaviju, pa ono ljudi ti uočiti onda nije sam to smjelo što spomenuti. Mene su ljudi ispravili stalno, stno su mi ispravili kako govorim. I mene i tatu i mu da ne govorimo hrvatsk jezikom, kakvim srpskim jezikom govorimo, što je bilo sudar što govorim poskim srpsko-hrvatskim posanskim naglaskom. I tu vidim pomak. Joslavija u svom socijalističkom obliku nije nikad negirala postojanje nacije, čak štoviše. Bila je multinacionalna država. Ali je napravila sistem u kojem ljudi nisu bili primorani da se svjesno ili nesvjesno stave u neke torove. I ako su želi da budu iznad ih, ako su žele da budu Jugoslovenija, a ne šta znam nešto drugo, Hrvati ili Slovenci, mogli su to biti. Nije ih niko sprječavao da to budu. Tako da ja bih rekla da nikome se ne treba negirati njihova nacija. To je apsolutno činjenica. Ali je stvar u tome da koje mjesto nacionalizam igra kakvu ulogu igra u strukturi države. Jer ako je nacionalizam način na koja država se drži, država, možda vlada ajda recimo taj nekakav sistemanja drži sebe na moći ako koristi to. I ako se taj nacionalni element koristi za eksploataciju ljudi što se radi već 30 godina, onda je to problem. I zato ja bih rekla da multinacionalna država koja je bila Jugoslavije, koji je Sovjetski save za druge države nije bila anomalija. To je bila realnost mnogih socijalističkih država. Ali je bila anomalija za državu u liberalnom svom smislu. Liberalna država ne može da opsti takvoj konstituji kapitalistička liberalna država. Ja zato mislim da Jugoslavija daje jedan dobar model. Iako neki moji kolege i zagovornici bi rekli da država je bila već napukla 80 godina. Mož reći da je rad nastao na tim napuknućima. Možemo mi to govoriti, ali je to bilo ekonomsko napuknuće. A nacionalizam se koristio da bi se dovelo do raspada države. Nacionalizam je bio jedan odličan, kako bih rekla, alatka za raspad socijalizacija. I sad se naravno koristi, vidimo to već 30 godina u tako nevjerojatno perfidne svrhe da se drži status quo, da se praktično ekonomski, socijalno, kulturno su se sve ove države uništile. Tako da bih rekla da nitko ne kaže da treba nacionalnu pripadnost, religijsku pripadnost, bilo kakvo pripadnost negirati. Ali ako hoćemo da imamo uspješnu državu, ona to mora biti država koja će moći da se održi u svojoj raznolikosti?

SPEAKER_01 22:39

Imam jedno vezano pitanje. Da umisliš da su ove nove generacije iz koje dolazi sad novi interes za propitivanje Jugoslavije koji su odrasli u okruženju procesa izgradnje nacija jedan veoma drugačiji kontekst. Da li oni mogu doprinijeti akademski kvalitetnije razumijevanju možda interesantnije bolje valorizaciji posebnosti Jugoslavije.

SPEAKER_03 23:11

Ja mislim da da. Ja mislim da uve generacija koji se rođene nakon Jugoslaviji. Ja sam mislila prije 2030 godina sam mislila ti ljudi nikad neće ništa znati o Jugoslaviji. Niti će ih interesirati. Ali ono što mene, ja se vraćam ne na akademiju nego idem na muziku. Ono što sam ja vidjela, ja jako volim naš trep, kao što jedna zna, i naš hip-hop kulturu. I ono što me je narodilo da ova mlada raja koja su dio te muzičke scene apsolut svi se radi jednim drugima. I tu naravno jezik je izuzetno važ. Ali isto da smo tako na vrlo malom teritoriju i da se jednostavno ako hoćeš da muzički preživiš, moraš se okrenuti ljudima tržištu koji je oko tebe. I meni je to izuzetno jedličan primjer kako u kroz kulturu i to često organski.

SPEAKER_01 24:17

Važno po pitanje. Može nam dati neka imena koga sluša.

SPEAKER_03 24:24

Pa broj 1 je se ni da onaj kraj. Neka imena samog YouTube trepa. Znači, vojko ve, vojko ve, brkovi, se nije sam i taj broj jedan. Zostav je super. Ona krše iz Hrvatske. Izrbi je relja i rastao on imaju i slovenci, koji su pola bosanci, polo Slovenci, gdje ih se nije to jedna grupa koja se neka nađe guapo gang. Tako da ih ima puno ih ima, ali se ni taj krat.

SPEAKER_00 25:08

Da li je to droga s kojom ti navedeš svoju djecu.

SPEAKER_03 25:12

Apsolutno. Moja djeca bi vjerojatno rekla da im dosađuje. A to je generalno. To je generalno, to je generalno. Oni su od malena morali da se nauče našoj kuhinji. Znači moja starja četirika jara, ona je ovaj, ona je velika ljubiteljica Balkanske kuhinje i Balkanskog kulturnog izričaja tako da ona voli tvoša jela. A mlađa jana isto tako voli, ali sve većinom mesne prečevim, kao što će vapi. Mi se bakasad mu napravi. Bakasad mu napravi.

SPEAKER_01 25:53

Naš posljednji zagovornik je bio Aleksander Hemon i govorio je kako zajednica is kultura iz prostora iz kojeg potičemo, nastavljaju za njega lično, postoji kao važna stavka u životu kroz mrežu ljudi, prijatelja koji su rašireni po svijetu. Jel to slično tom iskustvo?

SPEAKER_03 26:16

Apsolutno. Mene što sad trenutno zemlje je generacija moje mame i tate. Jer one su recimo uspjeli da nakon ovih 30 godina sa svim svojim prijateljima održaju veze. I moja mala konstantno je na Whatsapu, sa njenom prijateljom u Australiji, sa njenom kumom u Vancouveru, sa prijateljkom USA.

SPEAKER_00 26:46

Svi diplomati, svi diplomati.

SPEAKER_03 26:48

Po cijelom svijetu, po cijelom svijetu. I oni su ta generacija naših roditelja je održala te veze i ja vidim da se to isto sa nama dešao. Ja imam prijatelje stvarno gdje god dođe. Nije važno samo da imamo te neke kulturne i akademske veze, nego strukturalne i infrastrukturalne veze. U to sam se uvjerila. Zato što ja mislim da bi trebalo pokušati osnovati kulturne jugoslavenske klubove gdje god ima naših ljudi. Ali ne da to budu nešto na Zoomu, nego da bude konkretno. Da se osnuje. Jer ono što sam ja vidjela barem tu kod nas u Ontari u Torontu, jest da ima jako puno ljudi koji su zainteresirani culture, jezika djeca učenia, ali ljudi nisu kao prvo ne pripadaju nijednoj naciji jer su u međunacionalni parovi i djeca, ne pripadaju ni jednoj religiji. I ti ljudi nemaju svoj dom kulturni. I ja bih rekla da sljedeći korak koji bi trebalo da bude, znači osim akademskog i tog kolaboracija na kulturnom nivou jest da sad pokušamo izgrađivati infrastrukturu za ljude koji bi doprinijeli. Recimo, u Torontu mi imamo nevjerojat živu zajednicu od nekih sto i više ljudi koji svake druge sedmice imaju koncept. U Torontu postoji pet različitih bendova koji konstantno rade, koji imaju probe, koji imaju koncepte konstantno. Ja bi recimo sigurno mogla nekih 10 ljudi da nađe koji bi bili zainteresirani da zasunemo jedan kulturni centar iznajem neki prostor i da počnjeno s radom. I to bi pomoglo nam da konkretiziramo neke te ideje o recimo o nastavku rada kulture, a i političkom radu? Jer i sam kulturni rad stvari politički rad.

SPEAKER_01 28:58

Mišta protiv crvene jabuke, ima ovaj slika dijaspore koja prijeva crvenu jabuku. I to što imamo iz muze iz perioda bivše Jugoslavije. Ima li nešto novo da se kreira? I nešto novo da recimo slušao naši koji sad jesu i u bosni da bi ti želo podijel s njima.

SPEAKER_03 29:26

Pa evo mislim, uvijek postoji ta nekakva poimanja dijaspore. Mislim, ja moram reći da ja sam došla u Kanadu sa izuzetnim strahom od dijaspore. I moram reći da sam imala odbojnost zato što smo mi svi odrasli u tom poimanju nacionalističke dijaspore. I to stoji tako ima. Sada, da pitate mog muža što on misli o tome, on bi rekao da postoji ta struja gdje naši ljudi da žele da slušaju onu klasiku naše socijalističke muzike da od istog tog repertoira su neki bendova o kojim sam ba sada spomenula, oni ne sviraju onaj stari repertoir nego stvaraju novu muziku. Znači, tu su bandovi koji sviraju ili na engleskom ili na našem i pišu i komponiraju novu muziku. Neki new wave, neki su kao više malo hard metal, hardcore. Znači, ima različiti bendova i oni rastu stvari, rade, ali su sve originalne stvari. Tako da ne bi rekao da sad stalno ide is to. I baš zato mislim da je važno da se rade i stalno organiziraju stvari. Kao što bi moj prijatelj Amir iz Toronta rekao, on pripada jedno tri četiri benda svira, on i njegova žena organiziraju jako puno. I onda bi se svazva s mnom onda kažem iz tog repertoira, iz Socijalističke Jugoslavije možemo prijeći negdje u novi repertoar. Pa evo ako mogu reći da moj rad ima više slojen u tome da radim kao storočar umitnosti i kulture. Tu se bavim kao što ste rekli već, socijalističkim periodom i prije socijalizma prije neko vrijeme napisala jednu analizu slike iz 19. vijeća Aloj Zachona, koja u stvari prikazuje principom most, što je posto principom most gdje je moama odrasla i onda sam napisala o tome tako da nije samo 20 vijek nego i malo prije. Bavim se kao umjetnica jer sam završila sednju umjetničku u Saraju u Zagrebu i završila samda s lekarstvom na Konkordiji u Kanadi. I bavim se performansom i radim nešto video radova. I to sam 25 godina sa time bavim, ali sam isto i kustos. Kad radim svoj performance, bavim se isključivo sa Juslavijom. Ja sam uvijek mislila da moj umjetnički rad i moj istorišarski rad nemaju nikakve veze, u stvari su apsolutno povezani. Jedna od mojih performansa kojim sam davno napravila ali koji u neku ruku označava moj rad jest taj što se spomenula sa razvijanjem pite 2010. godine sam bila pozvana od strane Festivala, Internacionalnog Festival u Torontu da predstavvi svoj rad. I ja sam tad odlučila da naprimjer kako su da stvar ja sam razvijela pitu, možda razmij pitu. I samo sam sebe naučila da razvijam svoje juffe. Jer sam uvijek smatrala da ne mogu to sam cada ne znam da razvijam pitu. To se ja naučila i onda sam pravila, jedan dan sam pravila pitu i razmišljala sam o tome performance who tryanna napravimy i kako sam razvila pituela mi ruoka ispod you. I onda me sa you never call koža. Ja sam to ona rekla u seven samala vizuala with to you. Mala sam to da napravim kući is stvarno uspjelom je. I onda sam tako odlučila da napravim ta performance because it's zove skin kao koža. I stvarno u galerijam razvila veliku jednu yuku i u nju sam se smotala. I sad kažem ljudima, naravno onma je to smiješno svima. To bilo smiješno. Ali kad sam vidjela dokumentaciju tog grada, je bilo izuzetno mene lupilo jer ja nisam videla to je izgleda kao da sam omotana u čaršarme sa hrane. Tako da sam bila izuzetno sama sebe sam iznenadila s tim performankom i onda odta sam mi testo zapewnio i postalo ono kao materijal da radim. I napravila sam i glavu sam otavila sve što sam radila s time. Tako da ustvarnu se ta nekakva ideja, kako bih rekla, ideja nije nostalgije, nego ideja oplikivanja što se desilo u jednu ruku. To je bila na prvom dijelu mogla. Sad u drugom dijelu je više ideja te kritike 30 godina neoliberalizma. Tako da je više ekonomski okrenuta moj rad, više radi performance o tome kako je tranzicija takozvani učestovala u razvaljivanju socijalnog, kulturnog, političkog života u bivšoj državi na teritorijama. Tako da malo se sad promijenilo to. Ma da uvijek ostajem kod razvijanja pipe i ponosan sam na svoje sposobnosti.

SPEAKER_01 35:41

Ali si nedavno i napravila tortu.

SPEAKER_03 35:44

Da, da, da, to je to je zadnji performance zadnji nego bi rekla, najsvježiji performance koji smo napravili Bojan u čija. Bojan je umjetnik iz Sarajeva. Odlučili smo da napravimo jednu kolaboraciju Da je on u Sarevu. Ja sam bila u Washingtonu, a dvije ste bile prisutne tomu performansu. I mi smo, e tu, desila se ta velika konferencija na kojima dosta nas učestuje svake godina se dešavala baš kad je bilo 30 godina Daytona. I na svoje smo odlučili da to napravimo jednu kao kako bi rekla, celebration jednu proslanu tog događaja. Naravno, sa ogromnom dozom ironije. I napravili smo, našli smo Tortu koja je ono kao rođedanska torta. I svako od nas napravili smo zajedno, svakod nas napravili tortu. I on u Sarajevu i ja u Vašington pred publikom živom uživo i u Sarajevi u Washington. Mi smo tu tortu sastavili, stavili svječice i čestitali, otplivali pjesnicu u Daytonu jer smo im izuzetno zahvalni za taj nevjerojatan događaj i spojili smo tortu i u sada je i u vašem tornu tako da je bilo ono ba dobro stvar kada ti zubi otpadnu, ali mislim takav je i sam det slada kada ti zubi otpadnu.

SPEAKER_01 37:34

Meni uuševljava kako ti paralelno pored ozbiljne akademske karijere stvarno aktivno djeluješ kao umjetnica i pored toga ozbiljno se baviš i kuhanjem. I u jednom od ranijih, dosta ranijih govora, se spomenula kako je važno poticati ne samo malu djecu već malo stariju djecu i odrasle da djeluju kreativno jer negdje oko šest godine. Djeca tvoje osjećaj neke samosvijesti i važno im je šta drugi misle o njihovom radu. Pošto je važno poticati kreativnost.

SPEAKER_03 38:18

Važno je zato što mi kao ljudska bića smo stvoreni kao kreativna bića. Moramo to ispeljavati. Ono što sam ja, što mislim, nisam to ja rekla. Psiholozi su to dokazali jesta dica kada, recimo, do neke 12. godine, do negdje šest sednog razla osnovne, oni nemaju tih nekakvih kako bih rekla, tih nekakvih ideja o sebi da se trebaju stiditi recimo na način na koji crpaju ili pišu ili pjevaju. Kroz socijalizaciju dobiju nekakve strahove, dobiju socijalnu nekakvu nelagodu da se ne bi ne bi ispali glupi ili da nešto da ne izgledaju kako oni su zamislili. Znači, postoji ta nekakva socijalna stigma oko ideje uspjeha. Krenosti i šta je kreativnost. U stvari dokazano je da djeca od dvanaest godine više ne crtaju, recimo ili ne pjevaju na isti način na koji su prije toga. I onda počinju o sebi govoriti kao a ne, ne ja ne mogu da crta jer nemam talenta i počinje se uvačiti ta ideja nesposobnosti. I ono što ja smatram da je izuzetno važno jest da se djeca neputavaju, nego da se podržavaju u bilo kakvoj kreativnosti. Ne mora biti kreativnost da ti crtaš nego da bude bilo šta od toga, da heklaš, da štrikaš, da bilo šta kuhaš. Ono što se puno vezuje na moj radista da mene interesira kako to recimo u socijalizmu uspjeli su da organiziraju masovno kulturne što se svi smiju, ali je izuzetno važno domove kulture. Da su ljudi u bilo kojim malim mjestima mogli da dođu, da imaju probu hora, da imaju crpanje, da imaju foto, kino klub. To su bile nekakve, nisu ljudi dolazili tu da imaju nekakvu, karijeru ili ambiciju s time. Nego jednostavno da ispunjavaju tu svoju potrebu za kulturnim izrčajem. To je izuzetno važno da se održava. Naravno, u ovom sadašnjem kapitalističkom sistemu, sve mora da se umnožava, sve mora da se umovčava. I mene to izuzetno smeta. Da svako neko tko može raditi neki mali, ne znam nešto štrikanje i hekanje. I sad to se mora staviti na Pinterest, pa se mora na Instagram, to se mora monetizirati nekako. Tako da to je ustvari ono što je pogrešno. A ono što bi trebalo biti jest čisto ono iz nekakve ljubavi i interesa da se održava ideja kreativnosti i djeca da se popiraju da im se ne govori da to moraju imati karijeru u tome, ali da imaju interes do kraja života u tome. Ja mislim da je to važno, ali nažalost, u današnjem društvu kako je to sve organizirano kulturno i ekonomski to je jako težak teška stvar da se napravi, nažalost.

SPEAKER_00 41:55

Koji su ti sadačni projekti?

SPEAKER_03 42:00

Pa jedan važan projekat koji imam naravno izvan ovog akademskog rada jest moja ideja da se organiziramo malo bolje i konkretnije u dijaspori u Torontu jer postoji kao što sam spomenula, postoji jako velika grupa ljudi koji žele da organiziraju kulturne i raso druge programe. I moja ideja je da se napravi da se organizira konkretno mjesto, znači prostor u kojem bi mi mogli da imamo okupljanja u kojem bi mogli da imamo školu za djecu, kulturne aktivnosti, filmske aktivnosti u kojem bi imali koncerte. Jer te se sve stvari dešavaju u Torontu, ali nemamo prostor. Uvijek je to problem izdamljivanje, organiziranje. Ovako bi bilo nešto što bi bilo stalno. To je moja želja, ja to sada malo promoviram svima da vidim da bi ljudi bili zainteresirani. A druga stvar je to što dijaspora je izuzetno važna. Jer ja sam po jednoj vrlo, vrlo gruboj procjeni. Procijenom da koliko ljudi ima u maticama, znači tamo u zemljama na teritoriju Jugoslavije, toliko ima ih i van. Nakon svih tih odlazaka, svih ratova i svega. Znači od tih tolike velike, ajde recimo deset milijuna da kažemo, deset milijuna ljudi ja vjerujem da postoji sigurno 200 do 800.000 ljudi koji bi bili razradskom svijetu koji bi bili zainteresirani da učestuju u takvih nenacionalnim, nereligijskim, sekularnim organizacijama i kulturnim djelatnostima. I videja tog grada u dijaspore. I na radu kulturnom dijaspori nije da mi sada radimo nekakve političke stranke nego da radimo na kulturnoj izgradnji i na stvaranju jedne zajednice. Ja mislim da ono što Americanci kažu, if you build it, they will come, ja to stvarno vjerujem u tu organizacijsku moto. I mi samo moramo zajedno da radimo, moramo sumorržavati. Moramo sumorazavati ne samo u Severno Americi, nego po cijelom svijetu. Moramo spajati podcaste, radio, emisije, sve što vi radite, što drugi rade i onda da tako zajednički idemo dalje i da organiziramo neke konkretnije stvari.

SPEAKER_01 44:51

Meni je stvarno novo da to bendovi na primjer, bandovi što smo o tome govorili, koji nisu samo ono kao pripjevi obrade već rade novu stvar i ako bi se upravo počanio taj sistem, tu ti prostor gdje ti nije komercijalan, imate samo prostor da budete do mladih da bi onda da od neku svježinu toj ideji. Jest, upravo tu je. Buduš širim društvu, ne samo ljudima. Kost imaš Latino centre po Washington. Ima jako puno. I naravno da privlače dosta ljudi iz Centrale Amerike ljudi koji govore ovaj primarno španjolski otada, ali oni obugačuju kulturu grada.

SPEAKER_03 45:48

Ja sam uvijek za organizaciju. Tako da ja bih uvijek htjela da idemo dalje i da idemo zajedno.

SPEAKER_00 45:58

Hvala ti bolje na puno.

SPEAKER_01 46:00

Definitivno hvala i sve najbolje u novim projektima imaš punu podršku i budi u kontaktu da možemo dijeliti informacije.

SPEAKER_03 46:11

Hvala. Ja se nadam da ako ikada se desi mojar da ć dvije došlo napraviti ligu.

SPEAKER_01 46:22

Pozdrav svima, pozdrav svima.